I nije džabe ova rogobatna reč ženskog roda. Muško je bilo da govori i pametuje, žensko da ćuti i brine o domu, muško je bilo da se igra rata, žensko da rađa i podiže junake. Bez ijednog jedinog HVALA. Muškom je praštano, moglo se opravdati, iskupiti, izboriti. Žensko je moralo da živi u senci, da ćutke podmeće leđa i prihvata na sebe sve ono što je muško moglo odbaciti iz čistog hira. Decu, dom, roditelje. Žena nije smela da dozvoli da oluja razgradi dvorište i skloni crep sa kuće, da se ne daj Bože ugasi ognjište, jer je rođena da trpi i učena da to prihvati kao usud. Ona nije smela da razočara, niti da traži više do prava na goli život. Nije smela da se zaljubi u pogrešnog, jer se uvek moglo upreti prstom u nju i reći: „Kastiguljo!“ To nije bila tek puka reč, uvreda. Bio je to beleg koji ništa nije moglo oprati i bilo da je opravdan ili ne, bacao je blato na celu porodicu i na buduća pokolenja. I kao što leprozan prestaje da bude ljudsko biće i biva odstranjen, da tako nakazan i zarazan ne ugrozi one zdrave, tako se kastigulja sklanjala od očiju i odlazila u planinu da u nekoj pećini ili kolibi čeka sudnji čas.