Pisma s juga

Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo.

Smiješno je kad ljudi opisuju Hercegovinu, kako je podrugljivim tonom nazivaju kamenjarom. Ona to, jednim svojim dijelom i jeste, ali ljudi iz neke svoje obijesti i malograđanske uobrazilje zaboravljaju kako je kamen lijep, kako lijepo diše i nikada ne umire

Mediteran je svjetlost koju nijedna sijalica svijeta ne može reproducirati. I melankolija beskraja je mediteran, pogled koji nestaje u plavetnilu koje je iluzija, optička varka. Mediteran je prevara i tuga.

Iza ljeta, kao iza ljubavi, ostaje pustoš, prazne kavanske bašte, kao iza požara tople ulice, nebo mijenja boju i krošnje koje poput suza ispuštaju lišće na pločnike koje gaze noge obuvene u jesenju obuću, noge pomalo teške i umorne, koraci besciljni

Čini mi se da nas ljeto svake godine napusti kao ljubavnik koji se preko noći iskrade iz kreveta i ode u nepoznatom pravcu ne ostavljajući ni oproštajnu poruku. Vraća se opet bez isprike a dočekujemo ga raširenih ruku

Proljetni umor. Ljetna žega. Jesenja melankolija. Zimska depresija. Vrijeme je da izmislimo peto godišnje doba. Neko spram kojeg se ljudi s Mediterana još nisu odredili

Iako uvijek na gomili, u gunguli, gužvi, okruženi drugima ljudi na Mediteranu su usamljeniji nego navodno distancirani sjevernjaci. Zato što pristaju na površne odnose. Zato što pristaju igrati uloge, glumiti svoj život po unaprijed zacrtanim pravilima uklapajući se u vjekovima stare stereotipe. Tu nema mjesta inovaciji u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Zato je cijeli Mediteran skupa sa svojim življem nalik tromoj, pospanoj životinji koja ne uspijeva pratiti ostatak svijeta.

Dok sam bio dječak vjerovao sam da se može otići i vratiti. Vjerovao sam čak i da se može pobjeći. Svi sanjaju o nekom velikom životnom bijegu a vozimo se uvijek na istoj na relaciji, između dvije velike nemogućnosti.

Naličje nas ne zanima. Zato je sve manje mjesta za istinsku ljubav i bilo kakvu humanu ideju

Mi više ništa ne ostavljamo iza sebe, kuda čovjek prođe tu ni trava više ne raste, a bez lijepih naslijeđa nestat će i priča a kad nestane priča više neće biti ni ljudi