Nebo i pakao

Ljudi su živi, imaju svoje trenutke, svoje poljupce, smijeh, svoje zagrljaje, šale, svoje radosti i tuge, svaki je život svijet koji se sruši i ne ostavlja ništa za sobom osim nekoliko misli, stvari koje postaju privlačne jer su pripadale mrtvome, one postaju važne, katkada svetinje, kao da su dijelovi života koji nas je napustio preneseni na šalicu kave, pilu, četku za kosu, rubac. Ali na kraju sve izblijedi, vrijeme briše sjećanja i sve umire. Tamo gdje je bilo života i svjetla sada su tama i zaborav.

More teško diše, tamno je i tiho, a kad more šuti, šuti sve, čak i planine iznad njega, naizmjenično bijele i crne.

Ono što je skroz-naskroz slatko na kraju nas obično rastuži.

li oni se natječu i s mrakom, što je možda u redu, jer ljudski je život neprestana utrka s mrakom svijeta, izdajom, okrutnošću, kukavičlukom, utrka koja često izgleda beznadno, a mi ipak trčimo dok god živi nada.

Naše su riječi neka vrsta spasilačke ekipe neprekidno spremne na poziv da se spase prošli događaj i ugasli životi iz crne jame zaborava, a to nije mali zadatak; putem nek nađu odgovore, a onda nas spase odavde prije nego što bude kasno.

Malo je toga u nama što podsjeća na svjetlo. Stojimo vrlo blizu mraka, gotovo jesmo mrak jedino što nam je ostalo sjećanja su i zatim nada, koja je ipak izblijedjela, i dalje blijedi i uskoro će podsjećati na zvijezdu koja se ohladila, na stjenovitu gromadu. Ali mi znamo nešto malo o životu i malo o smrti, pa možemo reći: svi dolazimo ovim putem da te dotaknemo i da potaknemo sudbinu.