Iz svoje kože: Život s depresijom

Pitao sam jednom francuskog pisca Begbedea ima li život smisla. „Nema nikakvog, ali to ne mogu reći šestogodišnjoj kćeri dok liže sladoled“, odgovorio je.

Više od četrdeset odsto samoubojica su depresivne osobe. Iskreno sam odgovorio da nisam razmišljao o tome da si skratim život. Izgleda da najgore stanje depresije kod mene nije dovoljno dugo trajalo da bih pomislio na takvo što, ili ja jednostavno nisam bio kalibar za pištolj na sljepoočnici. Ponekad sam maštao kako bi bilo dobro da me nema, da se ne mučim, ali nikada nisam razmišljao da to napravim umjesto majke prirode. Kao otac nisam imao pravo na takvo što.

I pozitivni događaji mogu biti okidač za reakciju organizma koja je sve samo ne pozitivna.

Branko Kockica je radio plemenitu televizijsku emisiju. Danas tvrdi da nikad više ne bi radio takvo što jer su mnoga djeca koja su pratila njegovu emisiju postala đubrad. Čovjek je zdvojan, čini mu se da je najbolje godine svoga života potrošio uzalud. Ima i pravo.

Kada vidiš ove današnje idiote, a svi su kao klinci gledali Kockicu, logično se zapitati čemu priča o ljubavi, pravdi i društvenoj solidarnosti kada nam je društvo u kojemu živimo beskrupulozna zajednica egoističnih manijaka. I nije Kockica usamljen. Egzistencijalistička sumnja oduvijek opterećuje ljude. Treba li uopće išta raditi, ikome išta objašnjavati

kada znam za sebe, na život gledam kao na borbu u kojoj neprestano zaokupljam misli da ne bih razmišljao o upitnicima.

Živimo u svijetu u kojemu je imperativ biti sretan do karikaturalnih razmjera. Naprosto je nepristojno biti nesretan i kada se to ne dogodi, onda ljudi pate, dolaze tjeskoba i anksioznost, dolazi bolest

Muči me to što se onaj gore opasno bruka u vezi s nama dole, ali trudim se da ne razmišljam previše o tome, već da pomognem gdje pomoći mogu.

Kada ti danima i mjesecima nije dobro i kada se stvar nikako ne mijenja, izgubiš volju za borbom, ponestane ti snage, najradije bi se prepustio nekoj vanjskoj sili da te odnese ko zna gdje samo da nisi više u balonu.

izbjegavam ogledalo da ne vidim stranca

Kažu da tjelesna aktivnost ima slične efekte na depresivne pacijente kao i psihoterapija, ali došao sam u fazu kada ne mogu vježbati, trčati, ništa. Nije bilo želje, snage ni volje, već samo čekanje da sve prođe. Pokušao sam u teretani, ali nije išlo. Obično se nakon treninga osjećam spokojno, ali nakon posljednjeg usledio je košmar.