Država

Neke mi se nepotrebne naslade i požude čine protuzakonite, koje, čini se, nastaju u svakoga, ali ako se obuzdavaju zakonima i boljim požudama uz pomoć razuma, u nekim se ljudima posve uklanjaju ili ostaju samo malobrojne i slabe, a u drugima jače i brojnije.

- Dakle, kakav je odnos jednog oblika države prema drugome po kreposti i sreći, takav je odnos čovjeka prema čovjeku?

- Naravno!

- Dakle nam treba odrezati od zemlje susjeda, ako hoćemo imati dovoljno pašnjaka i oranica; isto će i naši susjedi učiniti od naše, ako se i oni upuste u beskrajno tečenje blaga i prijeđu granicu najnužnijih potreba.

Jer kad bi bila država od dobrih ljudi, čini se, otimali bi se oni da ne vladaju, kao što se sada bore da vladaju

Netko u svomu životu nalazi mnogo nepravednih djela, i iza sna se često kao djeca od straha trza, i živi u tjeskobnoj nadi; netko nije svjestan nikakva nepravednog djela, pa ima uvijek slatku i sretnu nadu, kako kaže Pindar: hraniteljicu starosti. Jer lijepo on to reče, Sokrate, da onomu, koji pravedno i sveto život provede,

Slatka nada srce gaji, U starosti hrani, prati, Ponajvećma ljudsku miso

Prevrtljivu što upravlja

Nego tomu i odnosu prema svojti nije kriva starost, Sokrate, nego ćud ljudi. Ako su oni uredni i skromni, i tegoba je starosti umjerena; ako nisu, onda, Sokrate, takvu čovjeku biva mučna i starost i mladost.

- Zar onda ne znaš, da jedne države imaju vladu pojedinaca (tiranija), druge puka (demokracija), treće plemića (aristokracija)?

- Tako dakle treba misliti o pravednu čovjeku: ako pada u siromaštvo, bolesti ili nešto drugo, što se čini daje zlo, da će se to za njega svršiti na dobro za života ili i poslije smrti. Jer zaista bogovi nikada ne odnemaruju onoga, koji hoće nastojati biti pravedan

- To smo se dakle, kako se čini, prilično složili: oponašatelj nema nikakva znatna znanja o stvarima koje oponaša, nego je oponašanje nekakva igra a ne ozbiljan rad;

mnogo toga prije vide kratko-vidi nego oštrovidi.