Petar II Petrović Njegoš

A ja što ću, ali sa kime ću?

Malo rukah, malena i snaga,

jedna slamka među vihorove,

sirak tužni bez nigđe nikoga!

Moje pleme snom mrtvijem spava,

suza moja nema roditelja,

nada mnom je nebo zatvoreno,

ne prima mi plača ni molitve;

u ad mi se svijet pretvorio,

a svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino!

„Kakvo vlaše, krmska poturice!
Ðe izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kažeš i Kosovo?
Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo,
pa ja rvâ i tada i sada,
ti izdao prijed i poslijed,
obrljao obraz pred svijetom,
pohulio vjeru prađedovsku,
zarobio sebe u tuđina!

Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je kâ na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.

Vrana vrani oči ne izvadi;
brat je Turčin svud jedan drugome.

Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova!

Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može,
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!

O Kosovo, grdno sudilište,
nasred tebe sodom zapušio!

Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovjestvom.

Al’ je đavo, ali su mađije
ali nešto teže od oboje:
kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.

Blago Àndrî đe je poginuo,
divne li ga oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe!